Dragi naši čitatelji,
nakon ljetnog predaha, ovaj je rujan mnogima obilježio početak nove školske godine – nekima sigurno i prve u životu. Roditeljima taj događaj donosi posebnu dinamiku, no bismo li mogli reći da ga i školarci doživljavaju na isti način?
Period polaska u prvi razred smatra se kriznim za dječji organizam na svim razinama: dijete se počinje suočavati s novim psihološkim, emocionalnim i kognitivnim izazovima, a nakon svakodnevnice kojom dominiraju raznolike motoričke aktivnosti, tijelo se odjednom susreće s dugotrajnim sjedenjem i pridruženim reakcijama koje se javljaju kao posljedica statičnih opterećenja.
Prosječno dijete ne razmišlja o štetnom utjecaju sjedilačkog načina života, sve do pojave prvih tegoba, kada je za prevenciju prekasno. Stara izreka kaže: „Čega je previše, ni s kruhom nije dobro“. Zato je ključno o tome osvijestiti roditelje, učitelje i trenere koji su odgovorni da na prikladan način educiraju djecu, još u najranijoj dobi, kako o pravilnom sjedenju, tako i o svim štetnim posljedicama statičnog načina života. Ne bismo smjeli biti licemjerni i tvrditi da nam sjedenje donosi samo štetu, jer je upravo zbog marljivog, koncentriranog rada, koje podrazumijeva dugotrajno sjedenje, život na Zemlji dosegao civilizacijski napredak koji se očituje kroz razvoj znanosti, tehnologije, medicine i drugih djelatnosti oblikujući kvalitetu današnjeg načina života. Dakle, iako je ponekad potrebno „sjesti i zagrijati stolac“, dugoročno je važno kod djece razviti svijest o štetnom utjecaju prekomjernog sjedenja – temi koja se u školskim okvirima tek površno spominje.
Osim što dugotrajno sjedenje iznimno nepovoljno utječe na međukralježničke diskove, stvarajući kompresiju nižih segmenata kralježnice, a time i korijenova živaca, ono ima značajni štetni utjecaj i na krvožilnu i limfnu cirkulaciju, ponajviše donjih ekstremiteta. Time se smanjuje funkcionalnost mišićnog pokretačkog sustava, ali se i otežava rad našeg najvažnijeg mišića u tijelu – srca. Prilikom dugotrajnog nepravilnog sjedenja, tijelo se nalazi u savinutom položaju te se smanjuje elastičnost i pokretljivost prsne kralježnice, čime se otežava disanje te, u kombinaciji s većom razinom stresa, narušava optimalni rad dijafragme, našeg najvažnijeg dišnog mišića. Sve navedeno ukazuje kako je sjedilački način života visoko na ljestvici uzroka ne samo lokomotornih tegoba, već i bolesti respiratornog te krvožilnog sustava.
Sad kad sam vas, nadam se, malo potaknuo da se zamislite, iskoristit ću priliku za najavu iznimno korisnog video materijala u nastavku newslettera, u kojem Ana-Marija objašnjava i demonstrira kako prevenirati štetni utjecaj sjedenja na područje zdjelice i lumbalne kralježnice pa svakako predlažem da nakratko ustanete (jer vjerojatno upravo sjedite 😊) i odvježbate s njom – samostalno ili u društvu svojih školaraca.
Veliki pozdrav svima!
Dolaskom rujna vraćamo se brojnim obavezama, a vrijeme koje provodimo sjedeći za računalom ili u automobilu sve je duže. U nastavku pogledajte vježbe za odterećivanje psoasa – ključnog mišića koji je odgovoran za funkciju naših nogu i zdjelice, a u sjedećoj poziciji je zaključan, malo radi te gubi na tonusu, pogotovo u starijoj životnoj dobi.
Maja
Ja sam Maja. Prije tri godine imala sam težak moždani udar (MU). Da odmah osujetim uobičajene pretpostavke i komentare: ni tada nisam bila debeljuškasta žena koja leži pred televizorom s čipsom i cigaretom. Dapače, živjela sam prilično zdrav i aktivan život. Ono što mi nije bilo pametno jest što sam pokušavala dokazati sebi i drugima da sam na poslu nezamjenjiva i da moram spasiti svijet. Tijelo me upozoravalo da sjedenje po 15 sati dnevno za laptopom i nerviranje zbog stvari na koje ne mogu utjecati – možda i nije najpametnije, ali – ja sam uvijek sve znala najbolje! Onda je prvo došla upala slijepog crijeva, koja je efikasno i uredno sanirana. I vjerojatno bih već za dva dana nastavila po starom da se nije dogodio BUM TRAS – MU. Moja je desna karotida jednostavno rekla NE višemjesečnom stresu, odlučila puknuti i tako ostavila dobar dio mozga bez krvi tko zna koliko dugo. Posljedica je bila: oduzimanje lijeve strane tijela, osobito noge i ruke. Najteže je kod moždanog udara što je to uistinu UDAR pa sam se doslovno preko noći od zdrave i sposobne 49-godišnjakinje pretvorila u nekoga tko ne može gotovo ništa bez tuđe pomoći. Zamislite da i dalje imate lijevu ruku, nogu i pola trupa, ali vas uopće ne slušaju. To sam bila ja.
Zahvaljujući sjajnim liječnicima i medicinskom osoblju na početku i fizioterapeutima po putu, uz puno podrške i ljubavi od obitelji, dečka, prijatelja i kolega, prilično sam se brzo vratila u gotovo potpuno samostalan i normalan život. Naučila sam ponovno hodati i plivati (nisam još za modnu pistu niti sinkronizirano plivanje, ali idem u tom smjeru). Trčati još ne znam, a niti voziti bicikl.
Nisam slušala i ne slušam one koji govore da se od MU oporavlja samo u prvih šest mjeseci do godinu dana. Ja i dalje idem na dvije neurološke fizioterapije tjedno. Vratila sam se na svoj posao koji, zamislite, nije propao dok mene nije bilo. I dalje živim u svojem stanu koji nismo ni na koji način prilagođavali meni jer je prvi terapeut rekao: „Nećemo raditi rukohvate i popravljati stan, nego popravljati Maju.“ I dalje radim sve što sam radila i prije (ok, osim bicikla i svega onoga za što je neophodna funkcija šake lijeve ruke – primjerice, ne sjeckam mrkvicu, ne mogu zavezati kosu u rep i ne sviram klavir, ali čovjek gomilu toga može činiti i bez funkcionalne lijeve šake – samo ako treba i želi) i živim svoj život. Mnogo kvalitetniji, doduše, jer me moj MU naučio da ne postoji ništa važnije od mene same i toga da budem dobro. I da se vlastitim trudom i voljom mogu postići čuda.
Vrlo mi je motivirajući bio članak koji mi je moj dečko doturio još dok sam bila u bolnici, gdje je pisalo da oporavljati se od moždanog udara znači raditi na sebi kao što rade vrhunski sportaši. Ja sam se uhvatila za to jer mi je to bilo lakše nego sažalijevati se i odustati od same sebe. A mislim da mi ni ljudi oko mene ne bi dopustili ovu drugu varijantu ponašanja.
U PBS sam došla na preporuku prijateljice koja je razumjela o čemu govorim kad kažem da ne osjećam tijelo kao cjelinu. Tako sam upoznala Ana-Mariju i oduševila se time što ne moram crtati što me muči. Nastavila sam redovito raditi s Majom i jako me veseli što govorim da u Jurkovićevu ne idem na terapiju, nego na trening. Neopisivo je puno truda, strpljenja, vremena i novca utrošeno do trenutka kad sam se osposobila za dolazak u PBS, ali vrijedilo je! Maja i ja smo uvjerene da ćemo doći i do karika, ali i bez toga imamo puno mogućnosti i dobro se zabavljamo vježbajući.
Kruške pripadaju porodici ruža i srodne su jabukama i dunjama. Uzgajaju se više od 4000 godina, potječu iz Azije, a u Francuskoj su u doba Luja XIV. bile simbol luksuza.
Bogate su vitaminima C, K, B2, B3 i B6 te folnom kiselinom, što ih čini dobrom namirnicom za trudnice. Također sadrže kalcij, magnezij, kalij, bakar i mangan.
Kruške su hipoalergeno voće – ne izazivaju alergije kod konzumenata. Vrlo su bogate dijetalnim vlaknima, zbog čega potiču probavu i rad crijeva te pridonose zdravlju probavnog sustava.
Zahvaljujući spojevima flavonoidima, štite srce i krve žile te djeluju preventivno na pojavu moždanog i srčanog udara.
Kora kruške bogata je antioksidansima, zbog čega ublažava upalne procese u tijelu i jača imunitet.
Kruška potiče izlučivanje toksina i tekućine iz organizma, povoljno utječe na zdravlje očiju, a zahvaljujući beta karotenu održava normalnu funkciju kože te je štiti od vanjskih utjecaja.
SMOOTHIE OD KRUŠAKA I KIKIRIKI MASLACA
Sastojci:
1 banana
1 žlica kikiriki maslaca
120 ml biljnog mlijeka
2 kruške
Priprema:
Kruške i bananu oguliti i nasjeckati na kockice. Sve sastojke staviti u blender dok se ne dobije jednolična smjesa.
Jeste li među onima koji se početkom nove školske/radne godine vesele kupnji novih bilježnica, planera, bojica i kemijskih olovaka? Ako jeste, vaš mozak, ali i vaše srce, bit će vam zahvalni.
Znanost potvrđuje da pisanje rukom pozitivno utječe na razvoj određenih moždanih funkcija, dok terapijsko pisanje oslobađa nakupljene emocije.
Naime, sve neizražene emocije, bilo pisanjem, pjevanjem, slikanjem, razgovorom, ostaju zarobljene u našem tijelu i počnu stvarati brojne smetnje.
Dovoljno razloga da svaki dan bar nakratko mobitele i računala zamijenimo papirom i olovkom te krenemo u putovanje zvano „pisanje dnevnika“.
